FILOZOFSKA MASKA Drvene su građevine bile integrirane u arhitekturu prostorije dojmljivom dosljednošću: zaobljeni spojevi zidova i stropa ili štukature. Poprsje Nietzschea Maxa Klingera iz 1905. godine, izrađeno po uzoru na posmrtnu masku, jedini je predmet koji ovdje nije projektirao van de Velde.
Unutrašnjost vile Silberblick u Weimaru remek-djelo je "novog stila" . Ovako je autor projekta Henry van de Velde opisao svoju verziju secesije iz 1903. godine. Kuća je svjedočila posljednjim godinama bolesti Friedricha Nietzschea, proroka moderne, mislioca za kojeg kažu da je filozofirao čekićem.A koje je alate van de Velde koristio da stvori svoju arhivu, dotjeranu do svakog detalja?
Frederick Nietzsche proveo je posljednje tri godine svog života u ovoj kući. Godine 1897., kada je bolesnom filozofu umrla majka, njegova sestra Elisabeth Förster-Nietzsche preuzela je brigu o njemu. Bezvoljna i luda, odvela ju je u Weimar u zatvorenom kupeu noćnog vlaka. Živjeli su u vili Silberblick na brdu, koju im je dala Meta von Salis, švicarska povjesničarka i feministica, dugogodišnja prijateljica autora Tako je govorio Zaratustra.
VATRE I TEKUĆE LINIJE Knjižnica s kaminom (tanjim nego na slici) ukrašenim upečatljivim "N" predstavlja portrete filozofa, uključujući autora Hansa Oldea. Štukature s diskretnim, apstraktnim ornamentom stvaraju koherentnu cjelinu s policom za knjige.
Kontakt s patničkim filozofom tada je bio gotovo nemoguć (bratsko-sestrinski odnosi su bili hladni već duže vrijeme).Nakon dva moždana udara ostao je djelomično paraliziran, nije mogao samostalno govoriti ni kretati se. Umro je 1900. Elisabeth, skrbnica bratove arhive, odlučila je obnoviti vilu i zbirci dati ambijent primjeren kultu koji je okruživao filozofa. Henry van de Velde, flamanski slikar i samouki arhitekt, činio se kao idealna osoba za ovaj projekt.
IZ OBITELJI ANTIQUA Van de Velde je proširio historicizirajuću zgradu od opeke s prednjim dijelom, ukrasio glavni ulaz originalnom drvetom i reprezentativnim fontom iz obitelji Antiqua.
Poznavao je Nietzscheove spise, cijenio je njihov proročki ton i izražajan stil. Grafički je oblikovao ekskluzivna izdanja “Tako je govorio Zaratustra”, “Ecce Homo”, “Dionizijski ditirambi”. Predavao je na Prinčevoj umjetničkoj akademiji u Weimaru. Godine 1901. Elisabeth ga je povjerila da projektira proširenje i detaljnu rekonstrukciju zgrade, utrošivši u tu svrhu 50.000 maraka. Arhiv je ponovno otvoren na filozofov rođendan, 15. listopada 1903. godine.Prizemlje vile Silberblick prošireno je rizalitom s prednjim ulazom.
BEZ CVIJEĆA I BRŠLJANA Pogled iz garderobe na vestibul koji je od hodnika odvojen staklenim vratima s geometrijskim vitrajem. “Vrijeme ukrašavanja u obliku vinove loze, cvijeća i žena je prošlo”, rekao je van de Velde.
Promjene u interijeru bile su ograničene na javno dostupne prostore u prizemlju: blagovaonicu, knjižnicu, sobu za sastanke i arhivski ured, s izuzetkom privatnih prostorija na katu. Kao što i priliči Gesamtkunstwerku (cjelovitom djelu), van de Velde je razradio svaki detalj: stvorio je unikatne drvene police za knjige, namještaj, kaminske blokove i vrata, kvake, ekonomične vitraje. Dizajner je zazirao od stilskih oznaka, nije želio biti "predstavnik jugendstila" , njemačke secesije. Radije je govorio da stvara “novi stil”. U vili Silberblick odmaknuo se od figuralne ornamentike tipične za secesiju, priklonio se modernijoj apstrakciji i svedenijim oblicima.
UHVATITE SUPTLIJE Ručka glavnog ulaza kombinira bakrene i mjedene dijelove. Pet kamenih stuba predvorja obloženih tamnim drvom vodi u glavnu dvoranu.
Elisabeth je organizirala predavanja i sastanke u zgradi, promovirala bratove spise, ali i uređivala one do tada neobjavljene, suprotno autoričinim namjerama, tumačeći ih u skladu s vlastitim nacionalističkim i antisemitskim stavovima. U tome ju je izdašno podržavala Hitlerova vlast. Te su veze bile odlučujuće za zatvaranje arhiva nakon Drugog svjetskog rata. Tek nova, kritička recepcija filozofovih djela i zanimanje za secesiju vratili su zgradu javnosti. Danas se o njemu brine Zaklada Klassik Stiftung Weimar.
ZVIJEZDA PLEŠUĆI Kutak za čitanje. Prekrasni chiaroscuro, azijska izdanja Nietzschea i leci s citatima iz Zaratustre: "Kažem vam, morate imati kaos u sebi da biste rodili zvijezdu koja pleše." 
Henry van de Velde, flamanski arhitekt (1863–1957). Rođen u Antwerpenu u Belgiji, školovan na tamošnjoj Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti, proveo je većinu svoje karijere kao arhitekt, dizajner interijera, dizajner namještaja i teoretičar umjetnosti u Njemačkoj. Bio je promicatelj moderne, tvorac pokreta secesije u Belgiji, jedan od glavnih predstavnika jugendstila (njemačke inačice stila), suosnivač Werkbunda (okupljanja dizajnera vezanih uz graditeljstvo), te u godine 1907–1915 dekan Kunstgewerbeschule, škole primijenjene umjetnosti na Kneževsko saskoj umjetničkoj akademiji u Weimaru, kasnijem Bauhausu. Van de Veldeovi projekti uključuju, između ostalog: interijeri umjetničke galerije "Maison de l'art nouveau" u Parizu (1895.), proširenje i interijeri Nietzscheovog arhiva u Weimaru (1903.), vile: Esche (1903.), Schulenburg (1914.), starački dom Bauhaus Heinemanhof u Hannoveru. (1931.), belgijski paviljoni na svjetskim izložbama u Parizu (1937.) i New Yorku (1939.–1940.), Boekentoren, modernistički "Toranj od knjiga" knjižnice Sveučilišta u Gentu (1942.).
Nietzsche--Archiv, Humboldtstraße 36, Weimar, Njemačka,klassik-stiftung.de, goethe.de.
" Tekst je objavljen u rubrici "Zwiedzamy" u mjesečniku Dobre Dobrze 8/20. Više na: dobrewnetrze.urzadzamy.pl"