Ilustraciju je izradila bjeloruska umjetnica Liza Rusalskaya, koja se specijalizirala za 2D ilustracije. lizarusalskaya.com
Iscrpljenost modernim načinom života, preopterećenost stresom, pretjerana stimulacija, preopterećenost tijela i psihe, stalni nedostatak vremena. S Annom Oleksy razgovaramo o tome kako se prestati igrati, ne bojati se ljenčariti i pustiti parasimpatički sustav odgovoran za odmor.
Anna Oleksy
Stručnjak za menadžment i poslovni psiholog sa Sveučilišta SWPS. Specijalizirao se za dizajn organizacije, arhitekturu procesa, upravljanje projektima i izgradnju predanosti korištenjem mapa organizacijskih stavova.
Dobar interijer: Živimo u društvu usmjerenom na produktivnost i potrošnju. U kojoj mjeri podliježemo pritisku okoline?
ANNA OLEKSY: Sve dok nismo iskreni jedno prema drugom. Ne moramo se pretvarati ako poznajemo i prihvaćamo sebe. Ako vani tražimo prihvaćanje, želimo ispuniti očekivanja partnera, šefa, prijatelja, brzo smo se sposobni uključiti u igru ispunjenja očekivanja drugih. Tada vrlo često budemo podvrgnuti pritisku i krene lavina: moram, trebala bih, bilo bi prikladno, ne mogu, počnemo se gubiti u izborima, odlukama koje ograničavaju našu autentičnost.
DW: Možemo li biti svoji kako bismo dobro funkcionirali na tržištu rada?
A.O.: U životu je važno da imamo čime platiti račune i da imamo snage i motivacije - i rad i odmor trebaju nam biti jednako važni. Čest je slučaj da, kako bismo bili aktivni i poželjni na tržištu rada, radimo preko svojih snaga. Krećemo za gazdom, stižemo prije njega.Srećom, sve se više ističe da je produktivan i kreativan zaposlenik odmoran zaposlenik. Obrazac osobe koja padne na tipkovnicu nije ono što poslodavci traže. Morate se brinuti o sebi kako biste živčanom sustavu dali priliku da reagira na promjene. Kao što je Mark Boyle napisao (vidi okvir): Ako ne odvojite vrijeme za zdravlje, morat ćete odvojiti vrijeme za bolest.
DW: Međutim, da biste ravnomjerno rasporedili ove akcente, morate se međusobno poštovati, također i na poslu. A kakvi smo mi zaposlenici?
A.O.: Ovisi tko pita i ovisi tko odgovara. Za mene smo pouzdani, vjerodostojni, kreativni i razvojno orijentirani. Međutim, naći će se ljudi koji će odgovoriti da smo lijeni, da ne želimo. I to su ekstremni stavovi. No, ako poštujemo svoj rad, on je za nas vrijednost i nitko nas ne mora podsjećati da je važan, nitko nam ne mora utisnuti misiju – jer nema ništa autentičnije od svijesti zaposlenika da ono što rade ima smisla.Osoba koja čisti ulice može to raditi s puno više angažmana nego osoba koja piše važne analitičke izvještaje jer mora. Dolazi do jedne jako lijepe promjene, počinjemo se pitati o smislu mnogih stvari, života, posla, onoga što radimo, a o nama ovisi hoćemo li poslu pristupiti s poštovanjem - a onda će nam svijet vjerojatno isto odgovoriti - hoćemo li dopustiti da nas kontroliraju i da će naše djelovanje biti nula.
DW: Također podlegnemo pritisku online. Zar vas to što ste trajno povezani s internetom ne odvaja od stvarnog svijeta?
A.O.: Pitanje je koristim li internet jer mi olakšava život i kontakte ili sam zapravo ovisan, a nijedna ovisnost nije dobra. Ako kontakt s pametnim telefonom ili računalom dominira našim životima, onda da, uskraćujemo si mogućnost da budemo pažljivi, da primjećujemo stvari koje se događaju oko nas, možda čak i ne primjećujemo bliske ljude.
DW: Pametni telefon je postao naš atribut.
A.O.: Ponekad, unatoč fizičkoj blizini, interakcije ljudi, posebice mladih, potiče virtualni svijet.Mislim, međutim, da mnogi ljudi to mogu dobro iskoristiti, također će razviti kompetencije potrebne na tržištu rada. Odsijecanje djece i mladih od tehnologije koja je sveprisutna nije dobro, ali postavljanje granica, učenje pravila, a roditelji će imati veliki utjecaj na to, stvorit će dobru virtualnu budućnost za našu djecu. Moramo im pokazati da postoji drugi svijet, normalni odnosi, oči u oči. Nažalost, čest je slučaj da na telefonu nisu djeca, nego roditelji.
DW: I roditelji zbog straha od lošijeg razvoja svoje djece pune svoje rasporede tako da nema mjesta za razvoj samostalnosti i kreativnosti, za slobodno vrijeme.
A.O.: Ovo je vrlo uznemirujući signal. Djecu od samog početka učimo da nema vremena raditi „ništa“, da se ne radi „ništa“ ne isplati. Djeca su stalno zaposlena, baš kao i njihove roditelje, učimo ih da budu stalno spremni za akciju. Teško će ih kasnije, u odrasloj dobi, naučiti da vrijedi stati, razmisliti, distancirati se.Nije čak ni da nismo svjesni da je odmor potreban, ali profesionalne i obiteljske obveze su nam na listi prioriteta, a odmor je na kraju. Ali često na kraju ne ostane ni snage ni vremena. Vraćamo se, padamo od umora, ali to nije svjestan odmor.
DW: Je li moguće postići ravnotežu između aktivnosti i opuštanja? Kako dati vrijednost odmoru?
A.O.: U "7 navika vrlo učinkovitih ljudi" , Stephen Covey, američki stručnjak za vodstvo i osobni razvoj, napisao je da ćemo stvarno održati ravnotežu između posla i kućnog života kada dovoljno brinemo jedni o drugima na svakom od ovih mjesta brinuti se. To znači da si neću dopustiti toliko stvari na poslu da ću se vraćati kući iscrpljena. Zašto? Jer djeca, partner, prijatelji očekuju od mene kontakt, bliskost, građenje odnosa i ako sad kažem: umoran sam, imam vremena za sebe, i zatvorim vrata, nije dobro.Dakle, kako se brinete za sebe? Pomaže u izradi plana za cijelu obitelj. Svaki njen član treba vremena za odmor kako mu je najbolje. Poštujmo svoje vrijeme, stvarajmo rituale koji će nam, kada nam pređu u naviku, dati snagu za naredne dane. Nemamo utjecaja na tempo promjena, samo se moramo pronaći u njima i brinuti o vlastitom resursu.
DW: Dakle, kako uvjeriti poslodavca da se, kako bih bio učinkovit, moram odmoriti, a ne provesti sljedeće sate za svojim stolom ispijajući još jedno energetsko piće?
A.O.: Srećom, ne moramo svugdje tražiti odmor. Svjestan poslodavac zna da osoba koja radi preko snage, a ne daj Bože, koristi boostere, prije ili kasnije ne samo da će prestati biti produktivna, nego će prestati uopće razmišljati, počet će griješiti. Vrlo često i mi želimo sve stići prije odlaska s posla, a problem je što to ne uspijevamo. Ne danas.Morate naučiti da će se neke stvari prenijeti na sljedeći dan. No, ako je pritisak nadređenih jasan: moraš ostati i moraš to učiniti, razgovarajmo. Prije nego donesemo radikalnu odluku, razgovarajmo o svemu, jer često je slučaj da viši to jednostavno ne vidi, ili ne vidi sve dok to ne čuje od nas. Međutim, ako razgovor ne uspije, onda trebate potražiti druge mogućnosti. Najvažnije je da se ne iscrpljujemo. Jer ako na tržište rada izađemo kao izgorjeli, preumorni ljudi, niti jedan poslodavac neće htjeti pristupiti završnim razgovorima za zapošljavanje. Upamtimo da naše opće stanje ne utječe samo na ovdje i sada, već zapravo određuje našu budućnost.
Ilustraciju je izradila bjeloruska umjetnica Liza Rusalskaya, koja se specijalizirala za 2D ilustracije. lizarusalskaya.com
DW: Kako prestati prije nego što vas zaustavi bolest, na primjer?
A.O.: Jednom sam dobio jako lijepu uputu od trenera kako se ponašati u kronično teškim situacijama, a ovo je takva situacija. Pa, postoje tri načina. Prvo: ostavite, drugo: prihvatite, integrirajte, treće: promijenite. Ako kažeš da je loše na poslu, ali ne poduzimaš ništa po tom pitanju, samo zamaraš sebe, obitelj, prijatelje, pusti to, jer to znači da nećeš ništa promijeniti, ne trošite energiju na takozvano kukanje. Druga verzija - prihvatiti, integrirati: OK, nije baš dobro gdje jesam, ali sada ne mogu ili ne želim to promijeniti. Što mogu učiniti da ovdje radim drugačije? Dakle, ne mijenjam posao, mijenjam sebe na poslu i fokusiram se na ono što mogu kako moje stanje ne bi negativno utjecalo na rezultate. Ako ova verzija ne radi, postoji treća: promijenite je. A ovo nije verzija bijega, slabosti. Vrlo često je to jedno od boljih rješenja. Ako na određenom mjestu, u određenom odnosu, ne mogu pretpostaviti da se mijenjam u ovoj okolini, jer samo ja sebe mogu promijeniti, onda jednostavno odlazim iz nje.
DW: U zapadnoj kulturi odmor se negativno povezuje s pasivnošću i lijenošću. Kako prevladavate ovu kulturnu i osobnu nesklonost odmoru?
A.O.: U djetinjstvu smo označeni lijenima. Opet ne radiš ništa, ležiš, zašto tako gledaš u nebo, zašto točiš ovu vodu, ništa ne radi, zašto to radiš. Kao rezultat toga zapravo imamo prilično duboko ukorijenjenu etiketu ljenčine – nitko ne želi biti toliko lijen. Ovo se ne odnosi na sve. Postoje ljudi s pozitivnim genom lijenosti i ako im zatreba, odmore se na najbolji način za sebe, što znači da vrlo često samo leže i ne rade ništa. Većina nas to izbjegava. Mislimo da će biti podcijenjen. Kad se odmaram, neproduktivan sam, vrijeme mi curi. Vozimo se autobusom i umjesto da se divimo pogledima, već mislimo da moramo sići, a kad izađemo, svratit ćemo do kuće, tamo skuhati večeru, doći će prijatelji i djeca. Mislim da se kulturalno teško mijenja.Možemo pogledati kulturu Istoka - to je potpuno drugačiji obrazac iz kojeg možemo naučiti taj trenutak zaustavljanja, sabranosti, osluškivanja sebe. Morate sebi dati prostora za to i shvatiti da to nije gubitak vremena, već nužnost. Duboko udahnite u teškim trenucima. Stanite – između podražaja i odgovora, dajte si vremena za razmišljanje. Moramo razviti mehanizam koji će omogućiti pravilan odgovor na podražaje, ali za to su nam potrebni promatranje i distanca. Neki od nas nisu ni svjesni da se nalaze u određenoj igri potrošnje, u određenom mehanizmu. I to je ono za što vam je potrebno stati, jako loše ako je to izgaranje, bolest, traumatična situacija.
DW: Ponekad nam nedostaje ta igra algoritama koji nas toliko kontroliraju da imamo čak i telefon na satu joge, a fotografija koja dokazuje našu aktivnost odmah ode na društvene mreže.
A.O.: Ako me na neki način fotografija natjera da izađem van i vježbam, onda je to bolje nego uopće.No, zapravo – fotografija nam ne smije biti motivator. No, želja za pojavljivanjem, dobivanjem lajka, lijepim komentarom jako djeluje. Ovo je također stvaranje sebe - dobro, ako kažem da to nije u potpunosti u skladu s onim što zapravo jesmo, hoće li to biti istina ili laž. Ovisi o tome koliko smo iskreni prema sebi i koliko dijelimo ono što mislimo da nam je važno, te koliko stvaramo sebe onakvima kakvima bismo se željeli vidjeti.
DW: Ili kako bi nas svijet želio vidjeti, prema sveobuhvatnoj paradigmi vječne mladosti i velikog bogatstva.
A.O.: Imam tri koraka do ovoga. Prvi je da shvatim u kakvu se igru upuštam, zašto moram pokazati da sam na super mjestu, sa super ljudima i sve je super, na što me to tjera. Drugi korak: budimo svoji. Ako nisam zvijezda, zašto bih se onda pretvarao da sam zvijezda? Možda je zabavno pokazati da imam mane, nisam savršen, moj život nije jedinstven. to je normalno.Moj. No, ako tražim prihvaćanje vani, učinit ću sve da što više ljudi bude oduševljeno. I treći korak je sposobnost odbijanja, kako drugima tako i sebi, da donosite izbore u skladu sa sobom. Onda je to zapravo naš život.
DW: Što je sa svim onim osjećajima koji će nas tada obuzeti?
A.O.: Mi smo majstori zaokupiti svoje misli bilo čime osim suočavanjem sa samim sobom. Zaustavljanje, fokusiranje na sebe je proces, a efekti onoga što vidimo ne moraju nam se svidjeti, mogu nas čak i jako rastužiti. To što mogu raditi 12 sati dnevno, što sam cijenjena djelatnica, što sam uspješna na poslu me ne veseli, jer mi zapravo nešto jako nedostaje - odmor, distanca. Ne morate biti najbolji roditelj, najbolji zaposlenik, najbolji partner, samo budite dobri. Problem je što za to često treba hrabrosti, ali to je jedan od boljih izbora. Čak i ako se mjesto gdje se nalazimo u takvoj konfrontaciji pokaže kao mjesto gdje ne želimo biti, ne moramo poduzeti radikalne korake, možemo krenuti s verzijom: prihvatiti, integrirati.Takva svijest će nam pomoći u odabiru, jer najvažnije je znati što stvarno želim, što je moj izbor, a što je nametnuto, a živimo u svijetu gotovo preskriptivnih podražaja: što trebaš imati, što trebaš biti, gdje bi trebao biti, što U ovoj fazi svog života to moraš postići, a teško se distancirati od toga. Zato uzmimo pauzu i pobrinimo se za sebe. Obrazac zauzete osobe nije dobar.
RADIKALNA VERZIJA "Vidim svijet povezan, ali nepovezan sa svijetom" , piše Mark Boyle. I priča o tome kako je izvukao utikač. Je li mu život bez tehnologije, vođen ritmom godišnjih doba, donio zadovoljstvo? Vrijedi saznati. Mark Boyle, "Offline. Kako sam povratio svoju slobodu i sreću zahvaljujući životu bez novca i tehnologije”, Izdavačka kuća Mova, mova.com.pl.
ODMOR U ČINU HRABROSTI Žurba, stres, kave popijene u bijegu, stvari i ljudi koji neprestano zahtijevaju pažnju - ako vam život ovako izgleda, vrijedi stati, odmoriti se i preispitati svoje prioritete.Siw Aduvill, "Hvile. Norveška umjetnost ljenčarenja, izdavačka kuća Wielka Litera, Wielelitera.pl.
U POHVALU NEČINJENJA Dajte si vremena za promatranje, promišljanje, usmjerite pozornost na stvarni svijet, pun različitosti i nadahnuća, oslobodite se kapitalistički shvaćene produktivnosti i algoritmiziranja potreba – potiče autorica. "Ništa" nije gubljenje vremena. Jenny Odell, Kako ne činiti ništa. Manifest protiv kulta produktivnosti”, izdavačka kuća Mova, mova.com.pl.